Životinje-moj svijet
nedjelja, 02.11.2008.
HITNO TREBAM KAVEZ!!!!!!
|
POZDRAV, MOLIM SVE KOJI NAIĐU NA OVAJ POST AKO MOGU DA MI POMOGNU. NAIME TREBAM KAVEZ ZA PATULJASTOG KUNIĆA... NETREBA ČAK BITI NI OGROMAN JER JE ĆU USKORO NAPRAVITI KAVEZ SAMA. ALI TRENUTNO MI STVARNO TREBA!!! MOLIM VAS! AKO POZNAJETE NEKOG ILI AKO IMATE VI, JAVITE MI JER BI HTJELA ILI KUPITI ILI AKO NETKO IMA A NETREBA MU VIŠE, KAVEZ ZA KUNIĆA... JA SAM U ZAGREBU TAK DA AKO STE TU NEGDJE I MOGLI BI MI POMOĆ, JAVITE MI SE, ILI AKO ZNATE NEKOG DRUGOG TKO MI MOŽE POMOĆI, RECITE MU DA MI SE JAVI... UNAPRIJED ZAHVALJUJEM NA POMOĆI.... CIAO! |
- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 01.03.2008.
KAKO SI MOGAO?!?!?!?!
|
Napisao Jim Willis, 2001. Ako imate psa – pročitajte ovu priču… Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču… Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču... Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj. Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse. Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi". Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe. Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti. Poruka autora: Ukoliko je "Kako si mogao" izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje. Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje ljubimaca važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja. |
- 22:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.11.2007.
UDOMITE PSA!!!!! POMOZITE!!!!!!!
Ovaj tjedan sam radila u Dumcu u azilu za napuštene pse u Sesvetskom Kraljevcu... Na samom početku moram spomenuti da tamo ima 160 pasa!!!! DA! 160!!! Radeći sa tim psima shvatila sam koliko život može biti okrutan. Ovim putem vas sve molim za pomoć!!!! Na jednoj od slika koje sam stavila na u ovaj post piše broj telefona... Ako možete i želite pomoći nazovite, dođite i udomite psa...  Tamo ima mjesta ali ipak ne dovoljno... ljudi koji tamo žele raditi je malo... Potrebna je svaka pomoć volontera... Vidjela sam svakakve pse... male, velike, mlade, stare, razigrane i preplašene... Ali ni jedan nije agresivan... Ima nekih koji se ne slažu baš sa drugim psima, ali svi vole ljude... Iako sam imala priliku vidjeti pse koji nemaju razloga voljeti ljude... Tamo ima na očigled pasa koji su bili zlostavljani... Najgori primjer koji sam vidjela je ženka rotvajlera... Koja se toliko boji da smo joj jedva prišle i stavile vodilicu da je malo izvedemo van... Ona nije bila nimalo agresivna, ali njen strah se mogao osjetiti... Toliko plahu životinju još nisam vidjela... Bilo je još takvih primjera... Neću lagati kako je tim psima krasno tamo... Jer nije... Neki su u zatvorenim prostorima jer nema dovoljno sredstava i ljudi koji bi pomogli u izgradnji još jedne ili 2, 3 kuće za bolji smještaj tih pasa... Mnogima je hladno... Pogotovo štencima... Mnogo pasa je podhlađeno i zima im je... Ima mnogo vlage.. Ali ljudi koji tamo rade se jako trude da im pomogno i da ublaže neugodu koju mnogi psi tamo osječaju... Nije im lako... Ni ljudima ni psima... Znam da se ti ljudi jako trude jer sam radila sa njima... Volonteri su jedina šansa za te pse da se malo prošeću i da izađu... Jer uglavnom su u boksevima i kavezima... Ja sam sve rekla... Sve je na vama... pomozite.. raspitajte se kod prijatelja, susjeda, rođaka... poznanika... Pomozite tim životinjama da nađu svoj dom!!! Hvala od srca onima koji su barem pokušali!                                                    |
- 14:34 - Komentari (31) - Isprintaj - #
srijeda, 31.10.2007.
Okapi - Okapia johnstoni
 Osnovne značajke Veličina Visina do ramena: 1,5-1,7 m Dužina: 2-2,1 m Težina: 200-250 kg Razmnožavanje Spolna zrelost: ženke s 2 godine, mužjaci nešto kasnije Vrijeme parenja: većinom svibanj - lipanj ili studeni - prosinac, a katkad i cijele godine Trajanje bređosti: 14-15,5 mjeseci Broj mladunaca: 1 Način života Ponašanje: živi sam ili u manjim skupinama Hrana: lišće, pupoljci, paprati, trave, voće, gljive Glasanje: kašljucanje Životni vijek: najveća zabilježena starost u zatočeništvu je 33 godine Srodne vrste Najbliži srodnik okapija je drugi pripadnik iste porodice, žirafa (Giraffa cameleopardis).  Okapi koji živi u nepristušačnim gustim kišnim šumama Zaira ubraja se u podporodicu šumskih žirafa. Ta iznimno plaha životinja živi vrlo povučeno i skriveno. Ova neobična životinja ponešto sliči zebri, no istodobno ima mnogo zajedničkih karakteristika sa žirafom. To su ponajprije duge noge te rogovi koje na čelu imaju samo mužjaci i nikada ih ne odbacuju.  Okapi je aktivan danju i najradije se zadržava u onim dijelovima kišne šume u kojima je prizemna vegetacija najgušća i najbujnija, gdje se kreće po dobro utabanim stazama. Katkad se pojavljuje i na velikim čistinama, posebice u blizini vode. Ne odgovaraju mu podričja prašume u kojima rastu visoka stabla s gustim krošnjama pa zbog toga nema niske vegetacije. Okapi između papaka ima mirisne žlijezde čijim izlučevinama obilježava svoje područje. Svojom mokraćom katkad obilježava i grmlje. Stoga se pretpostavlja da je opaki teritorijalna životinja. On najčešće ipak obilježava mjesta na kojima spava i odmara se. Okapiji su uvijek na oprezu kako bi pravodobno primjetli svojeg jedinog neprijatelja - leoparda. Ako ih leopard ipak iznenadi pa ne mogu pobjeći, okapiji će se braniti udarcima svojih papaka.  O razmnožavanju okapija u slobodnoj prirodi vrlo je malo sigurnih podataka. Pretpostavlja se da se te životinje, koje cijelu godinu žive samotnjački ili u manjim skupinama, sastaju samo u vrijeme parenja. Čini se da u to doba ženke spremne za parenje počinju lučiti određeni miris kojim obilježava neko područje. Mužjak također obilježava svoje područje kako bi otjerao svoje suparnike. Mužjak ženki udvara tako što zabacuje glavu i pokazuje joj svoj bijeli vrat. Ženka se najprije nećka, no nakon nekog vremena ipak pristaje na parenje. Iako mladunci na svijet mogu doći cijele godine, oni se ipak najčešće rađaju u kišno doba godine kad hrane ima u izobilju. Ženka se prije poroda povlači duboko u prašumu i ondje na svijet donoso samo jednog maludunca. On samo nekoliko sati nakon poroda već može stajati i u stojećem polođaju sisati majčino mlijeko. U to doba još nema velike sličnosti sa roditeljima. Glava mu je manja, vrat kraći, a noge duže u odnosu na tijelo. Na vratu ima kratku crnu grivu koja kasnije nestaje. Mladunac se šest mjeseci hrani samo majčinim mlijekom, a zatim postupno počinje jesti krutu hranu. Majka ga i dalje doji još šest mjeseci, a tek se devet mjesec kasnije potpuno osamostaljuje.  Okapiji su jednako kao i žirafe čisti biljožderi. Najradije jedu mlade izboje i lisnate grančice grmlja u kišnoj šumi, a jelovnik upotpunjavaju nježnim pupoljcima i mladim lišćem. Osim toga jedu i razno voće, neke trave i paprati te gljive. Iako okapi ne može skakati, a niti stajati na stražnjim nogama kako bi se domogao hrane na višim granama, može ispružiti svoj relativno dug i elastičan vrat, a služi se i svojim izrazito dugim jezikom, tako da može dohvatiti i grane do visine oko 3 metra. Do životno važnoh minerala okapi najčešće dolazi lizanjem zemlje sa sadržajem sumpora i nekih drugih minerala u blizini izvora vode.  Do kraja 19. stoljeća nije se znalo za ovu životinju. Otkrio ju je 1901. godine poznati engleski istraživač Sir Harry Johnston, koji je tada bio guverner Ugande. Kad je stigao u to područje, bio je iznenađen što se pigmejci ne boje konja kao urođenici u nekim drugim krajevima. Oni su mu objasnili da u prašumi love slične životinje i dali mu komad okapijeve kože. Zoološko društvo u Londonu ispitivalo je taj nalaz i novoj životinji dalo ime Equus johnstoni, Johnstonov konj. Kasnije se, međutim, ispostavilo da te životinje nisu ni u kakvom srodstvu s konjem pa im je dan naziv Okapia johnstoni. Kako se okapiji u slobodnoj prirodi teško mogu promatrati, jer su zbog svojih šara i boje gotovo nevidljivi i žive vrlo povučeno u zabačenoj kišnoj šumi, moralo se do većine podataka o njihovom ponašanju doći na temelju promatranja u zoološkim vrtovima.  Jeste li znali? - Okapi je jedna od posljednjih kopnenih životinja koje su otkrili europski istraživači. - Ime je dobio po nazivu ˝okhapi˝ kojim su ga opisivali Pigmejci iz Konga opisivali istraživačima. - Jezik okapija dug je 35 cm tako da njime može dosegnuti svoje oči kako bi ih očistio. - Okapi je vrlo čista životinja i stalno se liže. Tu su njegovu naviku isoristili u zoološkim vrtovima. Da bi mu dali neki lijek, trebalo ga je samo prosuti po njegovim leđima i on bi ga odmah polizao. - Prvi okapi u zoološki je vrt dopremljen 1918. godine, no tek su pedesetih godina prošlog stoljeća polučeni prvi uspjesi u njegovu uzgoju i razmnožavanju. - U slobodnoj je prirodi okapi tako dobro maskiran da ga se već na udaljenosti od 25 metara uopće ne može uočiti.  |
- 18:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 23.09.2007.
Haski - Canis lupus f. familiaris
  Osnovne značajke: Veličina Visina do ramena: 55-70 cm Dužina: oko 90 cm Težina: 15-41 kg ovisno o vrsti Razmnožavanje Spolna zrelost: s oko 8 do 10 mjeseci Vrijeme parenja. tijekom čitave godine Trajanje bređosti: 61-65 dana Broj mladunaca: do 9  Način života Ponašanje: druželjubivo, snažan instinkt za život u čoporu Hrana: sirovo meso, riba Životni vijek: različit - životinje koje teško rade žive kraće, a kao kućni ljubimci duže: u pravilu 12-13 godina Srodne vrste Svi pripitomljeni uzgojni oblici koji potječu od vuka ubrajaju se u isti rod i vrstu. Vukovi, kojoti, lisice i indijski divlji psi pripadaju u istu porodicu.  Haski je pas koji potječe od vuka i uzgojene je za život u zaleđenim područjima Arktika. Već od pradavnih vremena služio je čovijeku za vuču saonica i omogućavao mu je kretanje ledenim pustinjama Sibira. Pod nazivom haski podrazumjevaju se različite pasmine pasa ˝špiceva˝. To su mali do srednje veliki psi gusta krzna, šiljaste njuške i uzdignutih ušiju. Kao otporne i odvažne životinje ovi su psi stoljećima bili nezamjenjiva radna životinja Eskima.  Predstavnici porodice pasa među kojima su vuk, kojot i lisica pojavili su se prvi put prije 54 do 38 milijuna godina u razdobljueocena. Milijunima godina kasnije započeo je čovijek selektivni uzgoj pojedninih pasmina. Znanstvenici nemaju jedinstveno mišljenje o točnom podrijetlu haskija, međutim većina njih vjeruje da je haski potekao od jedne velike vrste vuka koja još danas živi u sjevernim područjima Zemlje. Tijekom vremena uzgojene su mnoge pasmine haskija, ali su sve one međusobno slične. To je vjerojatno posljedica križanja unutar pojednih pasmina tijekom uzgoja. Haski se smatra ˝prvobitnim˝ kućnim psom. O njemu vlada mišljenje da je zadržao karkterne značajke svojih predaka, vukova. Tako pri uzgoju u čoporu pokazuje izrazito teritorijalno ponašanje, a podvrgava se i pravilima hijerarhije unutar čopora. Ova se značajka na neki način manifestira u svih pasmina.   Ženka postaje spolno zrela s osam do deset mjeseci. Ona se tjera 18 do 21 dan. Ako u to vrijeme ne dođe do parenja, ponovo će se tjerati za otprilike 6 mjeseci. u pravilu se polazi od činjenice da bi se kuja trebala pariti najranije tijekom svog drugog tjeranja. Mužjak je spreman za parenje kad dostigne svoju potpunu veličinu u dobi od oko deset mjeseci. Pritom ga privlače mirisne tvari koje se nalaze u urinu ženke koja se tjera, a može je nanjušiti na vrlo velikoj udaljenosti.  Kuja se koti nakon otprilike devet tjedana nošenja. Iako haskiji često žive na otvorenom, kuju se unosi u kuću da se okoti jer štenad ne bi preživjela hladnoću. Na taj se način izbjegava i mogućnost da ih pojedu drugi odrasli pripadnici čopora. Štenad dolazi na svijet slijepa i još ne može hodati. Nakon deset do četrnaest dana oni progledaju. Zjenice su im tada još uvijek plavkaste i mladunci ne podnose jako svijetlo. Kuja najprije doji mladunčad, ali nakon tri do četiri tjedana potrebna im je dodatna ishrana. S četiti tjedna već su toliko razvijeni da mogu preživjeti hladnoću polarne noći. Nakon šest šest tjedana kuja ih odbija od sise. Danas se kvaliteta haskija ocjenjuje po dobroj naravi i cjelokupnom tipičnom izgledu pasmine.  Poput svih pasa i haski je mesojed. Smatra ga se lukavim i dobrim lovcem, ali pripitomljavanjem i udomaćivanjem sve više postaje ovisan o čovijeku kao hranitelju. U svojoj prirodnoj okolini na područja Arktika haski se hrani mesom morževa, morskih pasa ili karibua te ribom. Unatoč njegovoj otpornosti i žilavosti, on je relativno malen i lagan pas pa pri niskim temperaturama ne može dugo izdržati bez hrane, a posebno ne može gladovati kad ga se koristi kao radnog psa. Za vrijeme dugih vožnji saonica u stankama za odmor hrani ga se velikim količinama mesa. Danas se haskija uzgaja i za utrke pasa koji vuku saonice. Njihovi se vlsnici brinu o jihovoj uravnoteženoj prehrani i hrane ih ispravnim omjerima bjelčančevina, masti, ugljikohidrata, vitamina te kalcija i željeza.  Za stanovnike osamljenih arktičkih naselja život bez haskija bio bi potpuno nezamisliv. On predstavlja prijevozno sredstvo za čovijeka i robu u predjelima koji bi inače potpuno nedostupni. Iako se ovim psima nerijetko predbacije loša disciplina, polarni ih istraživači još i danas koriste. Generacijama uzgajani kao psi za vuču saonica, haskiji su najbolje životinje za vuču tereta preko tvrdih ledenih i snježnih površina. Kanadsa policija ih je koristila u akcijama spašavanja. U ratnim vremenima korišteni su za transport ranjenika kao i za dostavu u neprohodnim terenima. Smatraju se vrijednom pomoći pri ekspedicijama na Island, Grenland i u područja Sjeverne Amerike. Čak ih se i padobranima spuštalo radi spašavanja preživjelih putnika pri padu aviona u arktičkim predjelima. Danas se koriste za utrke pasa u kojima do 16 pasa vuče jedne saonice.  Jeste li znali? - Poput vukova koji žive u divljini i ženke haskija hrane svoju mladunčad prethodno probavljenom hranom. Kada dođe iz lova, mladunci ližu njenu njušku kako bi je potaknuli da povrati hranu. - Haskiji se koriste za ubitačnu Iditarod - utrku na aljasci. To je najduža utrka pasa koji vuku saonice na svijetu i vodi od Anchoragea do Nomea u dužini od preko 1800 kilometara. - Voditelji utrka pasa koji vuku saonice zovu se ˝musheri˝. |
- 10:12 - Komentari (20) - Isprintaj - #
nedjelja, 16.09.2007.
DINGO- Canus lupus familiaris dingo
Osim konja... jako volim i pse... pa sam odlučila napisati neš o jednom divljem peseku... sljedeči post će biti o haskiju... al ajmo sad o dingu  Našla sam puno slika, nadam se da će vam se svidjet!Osnovne značajke: Veličina Dužina: tijelo 1,5 m Rep: 35 cm Težina: 20 kg Razmnožavanje Spolna zrelost: s dvije godine Vrijeme parenja: od lipnja do kolovoza Skotnost: 63 dana Broj mladunaca: do 8 štenadi Način života Ponašanje: mužjaci su teritorijalni, u porodičnim čoporima često žive mlade životinje iz prethodnih legla; tijekom razdoblja parenja love i u velikim skupinama Hrana: kunići, mali tobolčari, klokani, domaće životinje Životni vijek: do 14 godina Srodne vrste Dingo je pravi domaći pas, Canis lupus familiaris. U bliskom je srodstvu s pasminom kojja se zove novogvinejsi dingo, Canis lupus familiaris hallstromi.   Dinga su u Australiju uveli Aboriđini kao domaćeg psa. Taj neumoran lovac u potrazi za plijenom prelazi velika područja pustinja i otvorenog terena obraslog grmljem. Mišićavi i snažno građeni dingo može biti različito obojen, od svijetlozlatne do tamnosmeđe ili crne boje, no najčešće se viđaju crvenkastozlatni primjerci. Izgledom nalikuju domaćem psu- Bijeli vrh repa je njegovo posebo obilježje.  Dingi žive u porodičnim skupinama na ˝središnjem˝ dijelu teritorija koji brane od pridošlica, dok je njihovo lovno područje veće. Mladi mužjaci love sami na veliku području. Kada u prirodi ima mnogo hrane, oni se povremeno priključe drugim čoporima; kada hrane nema dovoljno, životinje iz čopora ih otjeraju.Stare i slabe životinje drže se podalje od izvora hrane i vode, pa ugibaju od gladi u vrlo kratkome roku.  Ženka dinga tjera se ujesen ili početkom zime. U tome je rezdoblju slijedi čopor od najčešće dvanaest mužjaka, koji ostaju u njezinoj blizini sve dok ne odabere jednog od njih; često odabere oca svojeg prethodnog legla.  Mladunci se rađaju devet tjedana nakon parenja. Ženka se svake godine koti u istom skrivenom skrovištu, ako u blizini nema ljudi koji je uznemiravaju. Nakon nekoliko dana ženka se sa svojim partnerom odslei nekoliko stotina metara dalje, a kreće se u smjeru vjetra da bi mogla registrirati ometanja, a da ne skrene pozornost na skrovište u kojem se nalaze mladunci. Kada prijeti opasnost, ona svakog pojedinog mladunca prenese i skrije na neko novo mjesto. Štencima se vraća samo kada ih treba dojiti i hraniti malenim komadima hrane koju povrati.  Štenad brzo raste pa im ubrzo oba roditelja moraju donositi hranu. Često se roditelji udalje, puštajući da plijen neometano dođe u blizinu nastambe kako bi mladunci poslije mogli sami loviti.   Večina je životinja koje dingo lovi aktivna noću pa su tako i dingi pretežno noćni lovci. U lov odlaze sami ili u čoporima, što ovisi o veličini plijena. Za jednog su samog dinga kunići i gušterica laka lovina; no kad dva dinga love u paru ili u većim skupinama, u stanju su usmrtiti životinje kao što je zapadni sisvi klokan Kada čopor dinga rastrga više plijena nego što je životinjama potrebno da utaže glad, ostatke zakopaju pa poslije otkopaju i jedu. Dingi se također hrane ptičjim jajima, ličinkama i pticama močvaricama kada je u prirodi ponuda hrane loša. Loveći veliku životinju (klokana) dingi je najprije slijede, napadaju i trgaju. Nakon toga se povlače da ih ranjena životinja ne bi udarila nogom, što bi moglo kobno završiti. Otkada u Australijiuzgajaju ovce, one su za dinga postale hranom do koje dolaze na lak način.  Dingo i čovijek Iako pripada rodu domaćih pasa, Canis familiaris, dingo je tijekom tisuća godina živio u divljini. Aboriđini ga još uvijek pojedinačno drže kao domaće pse, no u normalnim se okolnostima smtra pošašću i opasnošću zas toku. S obzirom na to a se dingo često pari s podivljalim domaćim psima, danas je 75% dinga bastardi. Za one koji neznaju, bastardi su životinje koje se pare sa životinjama druge vrste, npr. kada se pare konj i magarica ili kobila i magarac, njihov plod je bastard.   Zaštita vrste Iako ga čovijek neprekidno lovi, dibgo se još može sresti u mnogim dijelovima Australije. Rasprostranjen je po cijelon Australiji osim u Tasmaniji. Od tih dinga je vjerojatno još samo mali broj životinja čistokrvan jer se dingo, osobito u državi Queensland, višestruko križao s modernim domaćim psima. U poljoprivrednim krajevima na dinga se gleda kao na pošast pa se za njegov odstrel isplaćuje premija.   Jeste li znali? - Kada su se prvi europski doseljenici naselili u Australiju, nailazili su na žene Aboriđina koje su dojile štenad dinga. - Prije su Aboriđini upotrebljavali pitome dinge kao termofore pa im je noću bilo toplo. - Dingo potjeće od velike skupine azijskih divljih pasa koji nisu mogli lajati. - Najstariji je pronađeni kostur dinga star 3.000 godina, no pretpostavlja se da su prvi dingi stigli u Australiju oko 4.000 godina prije toga. - Ženka dinga koja doji, trećinu tekućine potrebne za mlijeko, to jest dojenje mladunaca dobiva iz njihovih ekskremenata. - Nake linije dinga na svijet dolaze bez repa. - Jedna je ženka dinga noću sama odvukla cijelo leglo, šest štenaca, na udaljenost od devet kilometara, što znači da je u jednoj noći ukupno prevalila 108 kilometara. |
- 12:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #
nedjelja, 19.08.2007.
Quarter-konj
 Shot at 2007-08-19 Američki quarter-konj uzgaja se za utrke na kratkim i ravnim stazama i najbrži je konj na svijetu. Bez zaleta može u roku 20 sekundi pretrčati stazu dugu četvrt milje. Quarter-konj uzgaja se više od 300 godina. Od kada je osnovana udruga za uzgoj quarter-konja, taj je konj postao jedan od najčešćih trkaćih konja u svijetu. U njegov uzgojni registar upisano je više od milijun konja.  Shot at 2007-08-19 S ciljanim uzgojem quarter-konja, koji je poznatiji pod imenom western-konj, započelo se krajem 18. stoljeća u Virginiji. Ta se pasmina uzgaja križanjem domaćih divljih konja i trkačih konja koje su doseljenici doveli sa sobom iz Engleske. Divlji su konji bili potomci konja koje su Španjolci u 16. stoljeću sa sobom doveli u Ameriku i koji su živjeli u slobodnoj prirodi. Kako bi mogli opstati u teškim uvijetima svoje okoline tijekom svog razvoja, postali su relativno maleni, ali i vrlo otporni. Prvi su ih doseljenici križali s konjima koje su doveli sa sobom. Tako su dobili nešto većeg, ali još uvijek vrlo izdržljivog i brzog konja. Tako uzgajani konji pokazali su se vrlo prikladnima za kratke i brze utrke. Zbog toga su se ubrzo počeli uzgajati isključivo za quarter-trke, to jest utrke na ravnim stazama dugačkim četvrt milje, što je nešto više od 400 metara, po čemu su i dobili ime (quarter= utrka na četvrt milje). Te su utrke bile vrlo omiljene među tamošnjim doseljenicima. Quarter-konj se pokazao i izvrsnim konjem za kauboje.  Shot at 2007-08-19 Quarter-konj se u slobodnoj prirodi žive većinom u krdima, koja se obično sastoje od jednog pastuha predvodnika, većeg broja kobila i njihove ždrebadi. Dominantni pastuh rastheruje sve suparnike i pari se s kobilama koje su spremne za parenje. Time se osigurava da samo najjačii najinteligentniji mužjaci produžuju svoju vrstu. Kod pripitomljenih quarter-konja uzgajivači pak biraju jedinke koje će se međusobno pariti, jer se samo na taj način mogu najtočnije odrediti osobine potomaka. Pritom se vodi računa i o tome da su kod nekih pastuha neke nasljedne osobine posebno dominantne te da se u večini slučajeva prenose na potomke. Udruga za uzgoj quarter-konja prospisala je određene uzgojne norme prema kojima se konji ocjenjuju. Uzgajivači quarter-konje katkad križaju i sa nekim drugim pasminama konja, no nalčešće s engleskim punokrvnim konjima kako bi dobili još brže konje za utrke. Kobile se tjeraju svaka četiri tjedna, no parenje se većinom odvija u proljeće. Zbog toga će ždrijebad doći na svijt 11 mjeseci kasnije, tj. u proljeće, dakle u vrijeme kad sviježe trave ima u izobilju.  Shot at 2007-08-19 kao i svi konji, quarter-konji su isključivo biljožderi, no nisu posebno izbirljivi što se tiće hrane. Njihova se prirodna hrana satoji u prvom redu od trave i niskog raslinja. Zbog svoje sposobnosti prilagodbe hrani koja im je na raspolaganju, ti su konji bili vrlo omiljeni kod prvih doseljenika. Kako se današnji pripitomljeni quarter-konji uglavnom koriste za jahanje ili za konjske utrke, to je njohova hrana postala mnogo bogatija. Osim trave koju pasu dok su na ispaši, dobivaju i sijeno te dodatnu hranu, koja se sastoji od raznih koncentrata zobi, ječma, pšenice, kukuruza i posija, kako bi njohova prehrana uvijek bila uravnotežena. Želudac quarter konja prilagođen je za probavljanje velikih količina hrane bogate sirovim vlaknima.  Shot at 2007-08-19 Quarter-konj i čovijek oduvijek su bili usko povezani. Ljudi su ubrzo upoznali njegove iznimne osobine pa ga osim što ga koriste za konjske utrke odavno smatraju idealnim jahaćim konjem za kauboje. On je, naime, dovoljno izdržljiv i otporan da čovijeka po čitav dan može nositi i po najnepristupačnijem terenu. On osim toga posjeduje i neku posebnu sposobnost za komunikaciju s kravama tako da navodno može odabrati neku određenu kravu u stadu i hipnotizirati je pogledom tako dugo dok ona ne ostane ukočeno stajati. Quarter-konj je zbog svoje mirnoće i sigurnosti također idealan jahaći konj za rekreacijeske jahače. mogu ga bez problema jahati i početnici i djeca, no zadovoljit će i potrebe odraslih pojedinaca.  Shot with DSC-H1 at 2007-08-19 |
- 22:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #
subota, 18.08.2007.
Australski divlji konj - Brumbi (Equus caballus)
|
OSNOVNE ZNAČAJKE Veličina Visina do grebena: oko 120 cm Razmnožavanje Spolna zrelost: s 1 do 2 godine, ovisno o staništu Vrijeme parenja: obično tijekom zimskog razdoblja Trajanje bređosti: 11 mjeseci Broj mladunaca: 1 Način života Ponašanje: živi u krdima od po 70-ak životinja Hrana: trava i lišće Životni vijek: otprilike 20 godina Australski divlji koji ili brumbi relativno je malen i izdržljiv konj koji živi u nenastanjenim područjima u zaleđu Australije, a potječe od konja koje su doseljenici uvezli na to područje. Od više stotina konja odbjeglih prvim doseljenicima u Australiju u surovoj su divljini preživjeli samo najizdržljiviji i najlukaviji. Današnji su brambiji manji od domaćih konja i toliko su plahi i boje se ljudi da ih se rijetko može ukrotiti.  Shot at 2007-08-18 Australsko je zaleđe vrlo suho i negostoljubivo područje. Bagremi, doduše, pružaju nešto hlada, no to nikako nije dovoljno kod prosječnih dnevnih temperatura od oko 30°C. Na tvrdom kamenitom tlu raste samo rijetka trava, nisko grmlje i usamljena stabla bagrema. Voda je vrlo rijetka. U tom prašnjavom krajoliku nalaze se samo rijetke rječice i blatnjave lokve, a ne postoje ni stalna kišnja razdoblja. Dugu sušu samo katkad prekidaju snažni olujni pljuskovi. Australski divlji konj izdjegava najsušnija područja i boravi pretežno u nizinskim polupustinjama u kojima raste oskudno bilje i ima ponešto vode. U nekim područjima brumbiji se udružuju u velika krda koja broje oko 70 primjeraka, no ipak najčešće žive u manjim skupinama od po dvanaestak jedinki. Svako krdo ima svoje područje od otprilike 50 do 150 četvornih kilometara, što ovisi o raspoloživom raslinju i izvorima vode.  Shot at 2007-08-18 Kao i svi konji, brumbiji su isključivo biljožderi. Zbog nedostatka i niske hranjive vrijednosti trave koja raste na području oskudnog australskog zaleđa te su se životinje morale prilagoditi i drugoj hrani. Stoga se osim travom hrane pretežno lišćem, i to najčešće lišćem bagrema i jedne grmolike biljke koja se naziva mulga. Kako njihova hrana ne sadrži dovoljno vlage, brumbiji svakog dana moraju posjetiti pojilo kako bi zadovoljili svoje potrebe za tekućinom. Oni samo u iznimnim slučajevima napuštaju svoja stalna područja, pa čak i kad im oprijeti smrt od gladi. U izrazito sušnim godinama katkad su ipak prisiljeni prodrijeti na pašnjake.  Shot at 2007-08-18 Brumbiji katkad živeu velikim krdima, no ipak najčešće žive u manjim skupinama, koje se sastoje od jednog pastuha i njihova harema od tri, četiri, pa čak i osam kobila i njihove ždrebadi. Kobile su spremne za parenje jednom na godinu, no do uspješne oplodnje ne dolazi svake godine. Oplodnja će obično izostati u razdoblju kad su životinje posebno iscrpljene nakon duge suše. Surovo australsko zaleđe nije pretjerano pogodno za uzgoj nježne ždrebadi tako da samo u razdobljima vrlo bogatim kišom svim kobilama uspijeva da svakog jedinog mladunca uspješno uzgoje do dobi dok ne postane samostalan. Kobila ždrijebe doji otprilike deset do jedanaest mjeseci, a ono ostaje uz majku do dobi od barem godinu dana. Pastuh u svojoj blizini ne podnosi prisutnost mladih pastuha pa će ih najčešće istjerati iz krda kad navrše godinu dana. Oni zatim lutaju sami ili u skupinama svojih vršnjaka, a postaju spolno zreli u dobi od oko dvije godine no tada su još premladi da bi se mogli pariti.  Shot at 2007-08-18 Za razliku od ostalih ˝divljih˝ životinja brumbi svoje postojanje zapravo zahvaljuje čovijeku. U Australiju su ga u 19. stoljeću doveli prvi europski doseljenici, odnosno avanturisti koji su onamo stigli u potrazi za zlatom. Mnogi od tih konja pobjegli su u prirodu ili su ih vlasnici jednostavno pustili.Kad su početkom 20. stoljeća naseljenici započeli s intenzivnijim kultiviranjem tla i počeli koristiti strojeve, mnogi konji su jednostavno otjerani u prirodu. Preživjeli su samo najotporniji, koji su se zatim križali sa drugim konjima i u velikom broju naselili područje australskog zaleđa, kao što su Queensland, Sjeverni Teritorij i Južna Autralija. Ti su konji uskoro postali pravom napasti: zagađivali su pojilišta za ovce, rušili ograde i pustošili kultivirane pašnjake pa su ih stočari počeli progoniti. Mnogi su ubijeni, a njihova je koža korištena u industriji kože i konjske dlake. Stočari ih i danas love jer su zaraženi nametnicima i bolestima koje mogu prenijeti na stoku. |
- 13:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.11.2006.
~PONAŠANJE ŽIVOTINJA~
|
ODGOJ MLADUNACA U SISAVACA Ovisno o životnom prostoru i načinu mladunci sisavaca na različite načine uče od roditelja. Već tijekom prvih dana života nauče vještine potrebne za njihovo preživljavanje. Sisavci se tijekom tisućljetne evolucijske povijesti razvili prilagođavajući se okolini. Uz učenje iskustvom mnoge su nekad naučene vještine u međuvremenu postale prirođenim načinima ponašanja.   *Učenje Mnogi sisavci koji žive u skupinama ili odjednom imaju više od jednog mladunca moraju naučiti koliko je njihovo vlastito ponašanje prihvatljivo za ostale pripadnike skupine. Poput djece koja se u porodici često potuku, i mlade se životinje često u igri međusobno bore. One se na taj način pripremaju za kasniji život, ali isto tako nauče gdje im je mjesto unutar skupine. Tako primjerice merkati žive u složenim skupinama i mogu preživjeti samo uz ˝TIMSKI RAD˝. Mladumci imaju posebne ˝učitelje˝ koji ih uče kako uhvatiti škorpiona, ali i druge vještine potrebne za kasniji život kao što je čuvanje mladunaca, čuvanje straže ili pribavljanje hrane za druge pripadnike vrste. Oni su i njihovi čuvari koji ih brane od grabežljivaca.   *Brzi mislioci Sisavci koji love druge životinje moraju često brzo misliti i isto tako brzo donositi dluke, jer životinje koju love može reagirati na različite načine. Lovac unatoč tome mora naučiti uloviti plijen jer će uginuti od gladi. Divlje mačke i divlji psi nauče loviti od svojih roditelja. Ženke divlje mačke donose mladuncima živi plijen i oni najprije moraju naučiti kako ga ubiti. Kasnije prate majku u lovačkim pohodima i uče samostalno loviti i ubiti plijen. Psi često love u čoporima i pritom svaki od njih mora dobro obaviti svoj dio posla jer zbog počinjene taktičke pogreške pojedinca čitav čopor može ostati gladan.  *Učenje govora Mnoge životinje međusobno ˝razgovaraju˝. Najbogatiji riječnik imaju primati i morski sisavci, primjerice dupini. Kitovi i dupini koji žive u skupinama imaju opširam vokabular po kojemu se međusobni prepoznaju i informiraju o nalazištima hrane ili o opasnostima koje se približavaju. Mladi kitovi ostaju uz majku godinu dana ili čak i duže te kroz to vrijeme od nje i od drugih pripadnika skupine uče ˝govor˝. Pritom u početku oponašaju samo tonove, a tek kasnije nauče njihovo značenje. Svaka se vrsta međusobno sporazumjeva na poseban način. *Naučene sposobnosti Inteligencija sisavaca razlikuje se od vrste do vrste. Razne vrste majmuna pripadaju najinteligentnijim sisavcima, a čimpanze su najsličnije čovijeku. Drugi sisavci, primjerice kunići, nisu tako inteligentni i preživljavaju u prvom redu zahvaljujući svojim prirođenim sposobnostima. Instinkti koji čine prirođeni program ponašanja, isto su tako važni kao i inteligencija. U slučaju kunića instinkti su osigurali preživljavanje kunića kao vrste, pa zahvaljujući njima, iako plijen mnogih drugih životinja, ipak nisu ugroženi.  INTELIGENCIJA PRIMATA Od svih primata, čimpanza je najsličniji čovijeku i jedan od rijetkih sisavaca koji koriste oruđe. Mladunac već odmalena gleda kako njegova majka pomoću grane vadi kukce iz njihovih skrovišta. On ubro nauči tu specijalnu vještinu pa kasnije čak i usavršava svoje oruđe skidajući listove i pupove s grane koju je pronašao za vađenje kukaca. Primati koji žive u hijerarhijski uređenim skupinama međusobno se sporazumjevaju govorom tijela i glasanjem. I mimikom lica mogu izraziti emocije, a mladunci već vrlo rano nauče značenje različitih izraza. Kao i čovijek, majmuni grimasom izražavaju ljutnju, a kad ugledaju takvu grimasu odraslih, mladunci se prestrašeno povlače. Mladi primati od samoga se rođenja čvrsto drže za krzno svoje majke i odavde, sigurni, promatraju ponašanje odraslih pripadnika skupine. Hodanje je kod majmuna kao i kod čovijeka naučena vještina.Majka rezus-majmuna stavlja mladunca na tlo i odlazi. Ako je mladunac ne slijedi, ona ga potiće na hodanje i pomažu mu da bi ga na kraju ponovno uzela u zaštitu svojega naručja. Lekcija se ponavlja dok mladunac nebude sposoban za samostalno kretanje. Majmuni imaju u odnosu na veličinu tijela veće mozgove od grugih životinja, pa zbog toga brzo uče i sposobni su međusobno komunicirati. |
- 20:25 - Komentari (18) - Isprintaj - #
nedjelja, 15.10.2006.
PLANINSKA ZEBRA
|
OSNOVNE ZNAČAJKE Veličina; -Visina do ramena: 1,2-1,3 m -Dužina: glava i tijelo: 2,2 m, rep 50cm -Težina: 260-370 kg Razmnožavanje; -Spolna zrelost: s 2 godine -Doba parenja: pretežno listopad-ožujak -Trajanje bređosti: 11,5-12 mjeseci Broj mladunaca: u pravilu 1 Način života -Ponašanje: živi u obiteljskim skupinama -Hrana: uglavnom trava -Glasanje: rzanje -Životni vijek: do 28 godina RASPROSTRANJENOST U slobodnoj prirodi žive samo u planinskim područjima južne Afrike (kapska planinka zebra) te na prostoru od Namibije do južne Angole (Hartmannova planinska zebra). ZAŠTITA VRSTE Jedna podvrsta ove zebre, tj. kapska planinska zebra, bila je već gotovo na granici izumiranja. Danas je cijela ta vrsta zaštićena, no još se uvijek ubraja u osobito ugrožene vrste. Malobrojne planinske zebre koje još žive u prirodi nastanjuju brdovite pustinje južne i jugozapadne Afrike. Pruge na njihovom krznu odlikuju uzorak jedinstven za svaku pojedinačnu životinju, nešto kao ljudski otisak prstiju....  Svojim sposobnostima penjanja po strmim kamenitim obroncima zebra je idealno prilagođena životu u stjenovitim područjima svoje domovine. Živi u manjim krdima, često u mješovitoj neobaveznoj mješovitoj zajednici s nekim vrstama antilopa. Druge životinje često imaju koristi od druženja s njima jer zebre svojim oštrim sluhom i vidom vrlo rano zamjećuju blizinu neprijatelja te upozoravaju ostale. Krdo planinskih zebra obično se sastoji od jednog pastuha te jedne do šest kobila i njihove mladunčadi. Članovi takve obitelji veoma su međusobno povezani. Mladi mužjaci napuštaju krdo u dobi od jedne do četiri godine te se udružuju u skupine samaca. U nekom pogodnom trenutku "otet" će nekoliko kobila i osnovati vlastito krdo, odnosno jednostavno će preuzeti kobile nekog ostarjelog pastuha. Protjerani mužjaci zatim žive sami ili u skupinama mužjaka...  Kao i svi članovi porodice konja, planinska zebra pase travu i provodi veći dio dana u potrazi za hranom. Katkad jede i koru drveća, lišće, pupoljke i plodove. Svojim oštrim sjekutićima otkida travu, a kutnjacima vlaknastu hranu pretvaraju u kašu. Dok traži hranu, stalno je na oprezu. Prostori u kojima žive planinske zebre većinom su vrlo suhi i topli, no one dobro podnose te uvijete, pa mogu čak i do tri dana izdržati bez vode. Da bi do nje došle, često moraj prelaziti velike udaljenosti.  Kobila je više puta na godinu sposobna za oplodnju, no do parenja najčešće dolazi u vrijeme koje omogućuje ždrebetu da dođe na svijet za vrijeme kišnog razdoblja kad ima trave u izobilju. Udvarajući se, pastuh gurka kobilu i gricka je za grivu. Time što se umiri i raširi noge kobila daje pastuhu do znanja da je spremna za parenje. Otprolike godinu dana nakon parenja dolazi na svijet u pravilu samo jedno ždrijebe. Oko jedan sat nakon poroda može stati na noge, a ubrzo zatim i trčati te slijediti krdo, jer mu jedino ono pruža relativnu zaštitu od napada zvijeri. Majka ždrijebe potpuno odbija od sisenakon godinu dana, no ono već u dobi od nekoliko tjedana pomalo počinje jesti travu. Mladunci obaju spolova ostaju u krdu oko dvije godine, a zatim pastuh protjeruje mlade mužjake. Ponekad mlade kobile u to doba također napuštaju krdo jer ih privuće kakav mladi pastuh koji osniva vlastito krdo.  Za bijele doseljenike zebre su oduvijek predstavljale štetočine, jer su se zadržavale na pašnjacima njihove stoke pa bi ih oni ubijali u velikom broju, a za svaki odsjećeni rep dobivala se i novčana nagrada. Zebrama nije išla u prilog ni njihova znatiželja, jer su zbog nje dolazile na puškomet lovaca. Kapska planinska zebra bila je na taj način gotovo potpuno istrijebljena. Posljednjih 27 primjeraka te vrste našlo je 1913. godine utočište u Nacionalnom parku u blizini Cradocka u južnoj Africi. Nakon toga je njihov broj postupno porastao na 420 životinja, no one su još uvijek vrlo ugrožene!!!  JESTE LI ZNALI???! *Zbog njege krzna zebre se često valjaju u blatu. Zajedno sa osušenim blatim kasnije otresaju sa sebe i ispale dlake, odumrlu kože te parazite. *Iako se vrlo teško pripitomljavaju, zebre su zbog svoje živopisne "odjeće" rado viđeni gosti u zoološkim vrtovima diljem svijeta te veoma obljubljene kao kao cirkuske životinje. MALI PANDA OSNOVNE ZNAČAJKE Veličina -Dužina glava-tijelo: 56-62 cm, rep 28-48 cm -Težina: 3,7-6,2 kg Razmnožavanje -Spolna zrelost: s 18 mjeseci -Trajanje bređosti: 112-158 dana -Broj mladunaca: 1-4 -Porođajna težina: 110-130 g Način života -Ponašanje: samotnjačko, osim u vrijeme parenja kada se sastaju samo nakratko radi parenja -Hrana: uglavnom bambus, bobice i žir; ponekad i ptice, jaja i cvjetovi Mali panda više je sličan rakunima nego svojem srodniku, velikom pandi s kojim čini porodicu pandi. Najveći dio dana mali panda prespava među granama drveća. Živi u regiji planinskih šuma koja se proteže od Nepala do kineske pokrajine Szechuan.  Kao noću aktivna životinja mali panda najčešće odlazi u lov u večernji sumrak ili u zoru prije svitanja, a najveći dio dana provodi odmarajući se i spavajući na drveću. Izrazito je spretan penjać, a za održavanje ravnoteže koristi svoj dugi rep. Spava ili u duplji drveta smotan s glavom ispod stražnje noge ili ispružen na grani drveta. Zahvaljujući karakterističnoj kestenjastosmeđoj boji krzna izuzetno je dobro prikriven među granama. Dugim kestenjastim repom mali se panda koristi kao jastukom i kao nekom vrstom pokrivaća kojim pokrije lice izbjegavajući na taj način nepotreban gubitak topline. Mali panda obilježava svoj teritorij urinom i izlučinama iz tabana te analnih žlijezda kao i izmetom koji ostavlja u posebnim udubljenjima na granicama teritorija. Mužjak srčano brani svoj teritorij. Kada ga suparnik uznemiruje, počinje najprije srdito dahtati. Prije borbe suparnici ritmiči dižu i spuštaju glave, a ako se ni jedan ne uplaši ovakvog načina upozorenja, uspravljaju se i započinje međusobno udaranje. U sezoni razmnožavanja, kada nakratko prestaju biti samotnjaci, mali se pande sporazumjevaju kratkim zvižducima i skvičanjem.  Iako se mali panda ubraja u zvijeri, njegova je glavna hrana bambus. Međutim, ako se nađe u prilici, jede i male ptice, sisavce i gmazove. Mali panda može jesti u svim položajima, pa čak i ležeći. Pande su jedna od malobrojnih životinjskih vrsta koje to mogu...  Mali pande, koji obično žive samotnjačkim životom, početkom sezone parenja traže partnera. Mužjak slijedi mirisne tragove ženke koji do dana parenja postaju sve intenzivniji. Mali pande pare se na tlu i odmah nakon toga se razilaze. Otprilike šest tjedana prije nego što će se okotiti, ženka od grana, trave i lišća gradi gnijezdo u duplji drveta ili u procjepu stijena u kojemu okoti do četiri mladunca. U trenutku dolaska na svijet mladunci imaju gusto svikasto krzno i dugački su otprilike 28 centimetara. Nevide i nečuju. Prvih deset dana ostaju mirovati u gnijezdu smotani jedni oko drugih ili privijeni uz majku. Prvih dana majka bdije nad mladuncima. Nakon tjedan dana počinje duže izbivati iz gnijezda, a na kraju se vraća samo svakih nekoliko sati kako bi ih podojila i očistila. Mužjak se uopće ne pojavljuje, pa čak ni kada mladunci s otprilike tri mjeseca prvi puta napuštaju gnijezdo. Tek kada ih nakon pet mjeseci majka odbije od sise, ponekad se pojavi otac i igra se s mladuncima. Do sljedeće sezone parenja mladunci ostaju uz majku premda povremeno može doći do bezazlenih čarki između nje i mladunaca. Odrastaju sa oko dvanaest mjeseci, a šest mjeseci kasnije postaju spolno zreli. Samo mali broj mladunaca preživi prve mjesece života. U zatočeništvu mali pande žive do 14 godina, dok u prirodi rijetko dožive tu starost.   Mali pande su mnogobrojni i rasprostranjeniji od svojih najbližih srodnika velikih panda.Veliki je panda daleko poznatija životinja i ima veliki krug obožavatelja među ljudima, dok je mali panda ostao relativno nepoznat. On je vrlo plašljiv a zahvaljujući boji svojega krzna u crvenosmeđim granama je gotovo nevidljiv. U Nepalu su nekada malog pandu lovili zbog kvalitetnoh krzna iz kojeg su se izrađivale krpe. U Kini se njegov rep koristio kao četka za brisanje prašine. Budući da se mogu relativno lako pripitomiti, mali pande hvatani su i prodavani kao kućni ljubimci. Danas je mali panda zaštićen u najvećem dijelu njegova prostora rasprostranjenosti gdje se naseljava u blizini rijeka i potoka.  JESTE LI ZNALI???! *Mali panda, koji je otkriven 1825. godine, ostao je na Zapadu daljnih pedeset godina jedina poznata vrsta panda. *Latinski naziv za male pande u prijevodu bi značio "vatreno obojena mačka" i proizlazi iz njegove velike sličnosti s mačkama. *Zbog načina glasanja domoroci malog pandu nazivaju "wha" ili "chitwa". *Poput svojega najbližeg srodnika velikog pande, i mali panda ima na prednjim šapama lažni "palac" iako ne tako dobro razvijen kao veliki panda. *Zbog prstenasto savijenog repa, zuba, građe lubanje i izgleda glave, mali je panda dugo vremena ubrajan u porodicu rakuna (Procyondae). Međutim, te su dvije porodice samo daleki srodnici, a većina stručnjaka svrstava danas pande u vlastitu porodicu, Ailuridae, odnosno u porodicu pandi. *Mali pande mogu skočiti na metar i pol udaljenu susjednu grabu. |
- 21:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
VAŽNO!!!
Noina Arka Hrvatska udruga zaštitnika životinja - tel: 23 29 663 -mob:091 / 3214 696 098 / 629586 - žiro račun: 2360000-1101542052 - e-mail adrese: info@noina-arka.hr volonteri@noina-arka.hr web: NOINA ARKA Dumovec Azil za napuštene životinje - Adresa: Franjčevićeva 43, Dumovec - tel: 2008 354 - fax: 2039 324 - žiro račun: 2360000-1813300007 - e-mail adresa: azilzagreb@hotmail.com - web:DUMOVEC opis bloga   Na ovom mom blogu ćete ćesto moći pronaći vrlo korisne te zanimljive informacije o raznim životinjskim vrstama..... nadam se da će mnogi posjetiti ovaj blog, jer smatram da će mnogima bit koristan, dali iz razloga da su vam neke od informacija na mom blogu potrebne za referate ili vas to jednostavno zanima!!!!!!  Ako vas zanima nešto o nekoj određenoj životinji a podatke nemožete naći, ili vam se neda bezveze tražiti, pitajte pa ću vam pokušati pomoći...                       
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||